|
|
'BACK IN BLOOD' TOUR 2010 HRVATSKA, ZAGREB, BOOGALOO "BEEN RUNIN' AWAY SO LONG FROM THE DAY Oni koji me ne poznaju možda će se naći zatečeni pričom koja slijedi. Jer, iako bi trebala biti ispričana lakoćom pera i uklesana u svaku poru života do trenutka kada se isti ugasi ona će biti drugačija od one koju biste očekivali. Previše je riječi, izrečenih i neizrečenih da bi bila samo jedan u nizu osvrta na nešto što je uvijek vrijedno i posebno. No ovaj put vrijednije je i posebnije. I posvećeno onima koji su, i znajući i ne znajući, dijelili sa mnom sve ove godine. "COULD THERE BE ANOTHER THOUSAND STORIES LIKE YOU AND ME?"
Na kraju, želim iz najdubljeg kutka svoga srca i duše zahvaliti Archzieu, Bazieu, Jyrkiju, Jussiju i Timu na tomu što su - The 69 Eyes! Vezano uz The 69 Eyes koncert u klubu Boogaloo u Zagrebu 24. siječnja 2010. godine The 69 Eyes Hrvatska zahvaljuje: Twilight Promotion, Halbe Miete Management, Helter Skelter Booking Agency, Nuclear Blast, EMI Finland, Terri Garey na dijeljenju 'vatre' (zakon si 100%!), Anastaziji Vržini, mojoj vampirskoj sestri blizanki Darkness69 i njezinom The 69 Eyes Bosna web siteu (luv ya, sis!) i svima vama, ljudi, koji ste podržali koncert! Izvještaj i foto: Ivy
|
Gotovo ponoć. Vrata u novi dan polako se otvaraju, nove misli inspiriraju, isti snovi i neke nove, a opet iste nade. Za neki određeni broj godina, kada će ovo poglavlje biti zatvoreno, na stazama jedne vrlo posebne priče ostati će razasuti snovi nezaboravnih godina. Nas. No sada je gotovo nemoguće sjetiti se točke koja je snove odvela na tamnu stranu mjeseca. No svejedno, moja su sjećanja kristalno jasna od trenutka kada me jedan vampirski san ponio iznad ružičnjaka na mjesto gdje nikada prije nisam bila. Bila je zima 2001. godine, početak novog tisućljeća. A sada je zima 2010. godine, početak novog desetljeća. 
Kad smo se sreli, tog prije podneva, u prostoriji za izvođače nije izrečeno mnogo riječi. Zašto? Ne znam. No, taj zimski dan s početka novog desetljeća nije donio samo nova sjećanja nego i nešto što sada, tjedan dana nakon svega, još ne uspjevam dokučiti. Je li bila slučajnost ili ne, prije gotovo desetljeća, upoznati ove momke koje svi znamo kao The 69 Eyes, ne znam. Ali znam da je jedan zimski dan u Zagrebu donio neke nove kolorične linije. Jer istina je, postoje vampiri stvarni poput pravih vampira. I u trenutku u kojem se klubom Boogaloo prolomila "Cry Little Sister" i najavila izlazak vampira iz Helsinkija na zagrebačku pozornicu postalo mi je jasno da je svaki uvjerljiv trenutak bio predodređen za taj osjećaj koji se osim riječju magija ne može drugačije opisati. Bio je predodređen da bih pronašla one s kojima ću, na kraju sumornog radnog dana, podijeliti stvarni svijet, onaj izvan okvira normi i određenosti. Uskoro.... Još samo tren i njihova lica reflektirala su se u mojim očima po prvi put u mom gradu. Nasmiješila sam se. Njih petorica odjeveni u crno. Crne kose. Tamne sunčane naočale skrivaju Jyrkijeve oči. I u mislima ona dobro poznata: "Spavaj cijeli dan. Provodi se cijelu noć. Nikada ne ostari. Nikada ne umri. Zabavno je biti vampir." Slike su plivale ravno u ocean značenja. Poruka je primljena. Slika je vodopadom misli dospjela u hram iznad oceana. Konačno je cijela. Bezvremenska. Vječna. Zauvijek. 
Nakon uvodne "Back In Blood"... grimizni hipnotički val i moja se individua izubila u linijama koje sam tako dugo čekala, izbavila se iz okova koji su stezali. Grupno mišljenje je konačno bilo nevažno. A stihovi koji su slijedili, od predivnih "Lips Of Blood" i "Kiss Me Undead" preko u mnogočemu jedinstvene "Wasting the Dawn" večeras posvećene hrvatskom The 69 Eyes fan clubu (Hvala vam, najdraži! - nije dovoljno, ali boljih riječi ne znam), iznimne "Feel Berlin" ili u mnogočemu posebne "Hunger" do zaključnih klasika "Brandon Lee" i "Lost Boys" kao da su izašli iz mojih misli.... Nijemi strah koji je tjednima prije bio prisutan konačno je bio zaključan. Paraliziran, kako je netko rekao, "egzotičnom drogom" za moj um, hipnotičkim, dubokim glasom koji govori: "victims, aren't we all?" Još se jedan vrisak odobravanja prolomio dvoranom i pomislila sam: "Da, ovo je način za provesti nedjelju navečer. Okružena ljudima koji razumiju i koji su iznad prosječnih tenzija koje nam svakodnevno pokušavaju zasaditi u um, ljudi koji nisu prodali svoje duše da bi 'bili prosječni'". A samo 24 sata ranije uvjeravala sam se da su živci za sutra i pitala sam se hoće li sve biti u redu. Sada je to "sutra" bilo "danas" i, evo, već je pripadalo vječnosti. A danas je bilo za ljubav koja je nadjačala i sive oblake koji su zlokobno sjajili na nebu iznad sivih ulica kojima smo prošli osvjetljeni tisućama žarulja koje su parale hladnu noć u velegradu. Jer u tom 'danas' ljubav je prožela Boogaloo, a glazba koja je još jednom donijela smisao za romantične tragove svjetla u tami na početku novog desetljeća bio je osjećaj na koži. Mješavina sablasnog i romantičnog. Na trenutak sam zatvorila oči i u svom sam umu mogla vidjeti samo grimiznu, živuću boju srca. Nisam mislila, samo osjećala. 
Gitarski huk izdigao se kroz dim, kroz oluju nota i na kratko smirio poplavu adrenalina koja razdire vene. Kose crne kao vranino perje. Glas dubok kao ocean. Dubok, melankoličan i vibrira sa osjećajem. Sve se njihalo u savršenom tonu dok valovi nota odlaze u noć, a huk gitarskih žica vibrira u toliko dragim melodijama. Kraj večeri je gorio grimizno. Bend, svirajući sa adrenalinskim uzbuđenjem, ispunio je sve praznine, sve želje, sva ta duga čekanja. To bi mogao biti najdragocijeniji od dragulja. Odraz večeri bio je poput bajke. Sjediti kasnije s bendom i razgovarati bilo je vjerojatno igra sudbine. Susresti The 69 Eyes prije gotovo 10 godina bio je san. Sada je realnost, opipljiv kao satenske plahte na koži. Još sam pod adrenalinom, u stezi nesanice. 
